Tomislav Tiljak
Tomislav Tiljak
(31-03-1951—16-04-2018)
Druženje sa knjigom pesama Hitac sna počelo je od trenutka kad sam je dobio kao klinac koji se oduševljavao poezijom. Poeziju iz te knjige sam pio krišom, pohotljivo, neumereno, kao očevu rakiju… autore sam nosio ljubomorno u sebi… Slavicu, Mirjanu, Torbicu, Nebo od Nebojše, pesmu Proleće od Petra sam čak naučio napamet i govorio u posebnim prilikama…
A jedna od pesama ili stil pesme za koju sam se tajno zalepio beše pesma od Tiljka pod naslovom Parodija. U toj pesmi autor je sve rekao o životu i okruženju koje nas prati što jeste: podlost ljudske rase. Napisana iskreno da čitaocu ukaže na razmišljanje mladog čoveka koji je shvatio suštinu ponašanja ljudskog roda. Napisana tako da je jezikom i stilom odskakala od ostalih prisutnih autora u toj stihozbirci. Još garnirana ilustracijama Miše Jurića** delovala je van vremenski što je i potvrdila aktualnošću do današnjih dana. Inače, Tomo je poštovao strogo obzir Kiš-a da pazi na reči koje i kako koristi za rimu. Pesme pitke, melodične…lahko se mogu uglazbiti.
Jedna od retko srećnih okolnosti u mom tragičnom trajanju beše i ta što sam i lično poznavao giganta iz ove sredine. Svoju umetničku klicu koju smo upoznali kroz poeziju uneo je u rad sa kožom gde beše maestralan. Ili, da pojednostavim sve što je dotakao u svojoj sferi zanimanja pretvarao je u umetnost koja godi.
Svestrani Tomislav Tiljak se posle četiri i po decenije javno vratio poeziji i to Lirici. Takav je i dodelio naslov knjizi koju je spremio i ponudio čitaocima. Jedan je od nekoliko njih (Mirjana Božin, N. Jovančević) iz legendarne zbirke ‘Hitac sna’ koji nam je ostavio samostalnu zbirku pesama. Knjigu sam dobio, što mi je posebno drago, za svoj jubilarni rođendan 2015. godine. Bio je lep sunčan novembarski dan pa smo se fotografisali za istoriju.
I ne preostaje nam ništa drugo nego da se upoznamo sa rečima koje je Tomislav složio u pesme…
Moj svet je jedan teatar
i postavljen je na daske
i vidim – sve je tek gluma
znam – sve su tek maske.
I ceo taj grad, platane i reka
sve su to kulise, zavese od pliša;
tu je moj život tek uloga.
Scena – veče i neka kiša…
I svi se gledaju u čudu
i u pesnice stežu ruke
jer svoju ulogu igram dobro
ne aplaudiraju , ćute … (zbog buke).
Nisam kriv.
Svi su glumci , a uloge ne biraju…
Ne, nisam kriv;
-U mojoj drami samo statiraju.
Moj svet je jedan teatar
i postavljen je na daske
i znam – sve je tek gluma
vidim – sve su tek maske.
SLIKARU**
Ne daj zglobu da ti bolom
Objasni da kasniš
I da si na krivom putu.
Ne daj da te rečju golom
Nauče da patiš,
Jer zlo čeka u svom uglu
Da se ti zasitiš neba!
Znaćeš šta je pravo
Kada se zaklope zamke
Vere od zlata i hleba,
a srce uzme đavo,
i kad potrošiš slamke
znaćeš šta ti još treba
za put do vrhunca!
I zato ispuni svoje:
- Propni tog konja do neba!
Iscedi iz sunca
još malo krvi za boje…
KAFANSKA
Jedne je noći
Ponovo došla
Kao stara čežnja
Kao stari bol.
Zvukom davnih reči
Kafanom je prošla
I sela za moj stol.
I šaptasmo dugo
k’o dva stara druga
o danima sreće što su nekad bili…
ja I moja pesma
ja I moja tuga
zajedno smo pili!
SUSRET
Sretnem je katkad i setim se.
Zatrepere kroz misli
one sjajne, tajne oči Aprila
i shvatim da je bila
jedina moja
nedovršena tuga.
Setim se dok tako
ćutke i polako
prođe pored mene.
Dok nešto tiho
vene po pločniku…
RIBAR
Mrežama lovim sunce.
Mrežama za krupnu ribu.
Mrežama retkim…
Veliko prazno mesto
gde je plesalo srce
izgubljeno ludo tapkanje u tami
odlazak jedan
i prazno mesto
gde je grejalo sunce…
I mrežama ga lovim…
Mrežama za krupnu ribu.
Mrežama retkim.
DRUGI PUT SANJAJ JAČE
Ako me sanjaš, sanjaj tiho
da ne čuje niko taj dah…
Neka moje mesto
ostane toplo kao da sam tu.
I sanjaj često.
Bar dva puta u istom snu.
Prvi put sanjaj strah;
Sanjaj kako negde daleko nepoznat neko
Rasipa ljubav u prah.
Sanjaj me ljuto, sanjaj vrelo…
Drugi put – sanjaj me meko
kako ti usnama milujem čelo
i kao lišće palona staze
radošću prekrivam telo
i kako te oči moje maze
- sanjaj me čisto belo.
No uvek,
ako već sanjaš,
sanjaj tiho
da ne čuje niko
taj dah…
GLAD
Umreću
kad zanemi ta jesen u meni.
Umreću
siđe li sunce
u moj žuti dan…